ZAŠTO JOŠ STVARATI PARFEM U 2026.?
Objavljeno 24. ožujka 2026. Ažurirano 2. listopada 2026.
Na svijetu vjerojatno već postoji dovoljno parfema.
Ta rečenica može zvučati čudno iz usta jedne kuće parfema.
Ipak, zaslužuje da se izgovori.
U 2025. u svijetu je navodno lansirano oko 6 000 novih parfema. Prije 2019. bilo ih je oko 2 500 godišnje. Izvor: Le Monde. Parfumerija, dakle, nema baš problem nestašice. Prije ima problem obilja.
Zašto onda stvoriti još jedan?
To smo se pitali tijekom osamnaest mjeseci koji su prethodili Rose Graffiti.
Ne zato da naknadno izgradimo lijepu priču oko njegova lansiranja.
Nego zato što parfem koji ništa ne dodaje možda nema nikakvog razloga postojati.
UKRATKO
Rose Graffiti nastao je nakon otprilike osamnaest mjeseci razvoja s Jean-Claude Ellena.
U Les Bains Guerbois parfumeru ne dajemo popis sirovina koje treba koristiti. Pričamo mu priču, o mjestu, osjećaju, ponekad o razdoblju. Nakon toga slobodno bira svoj put.
Kod Rose Graffiti taj nas je put odmaknuo od naše početne intuicije.
Više smo razgovarali o književnosti, bojama, glazbi, ritmu i kontrastu nego o sirovinama.
Rezultat je voćna ruža izgrađena oko mandarine, marakuje, ruža Centifolia i Damascena te rijetkog mošusa, nadahnuta, među ostalim, uličnom freskom iz Les Bains iz 1980-ih.
Pitanje, dakle, nije bilo samo:
kako napraviti novi parfem?
Nego prije:
imamo li nešto dovoljno istinito da dodamo svima onima koji već postoje?
NEDOSTAJE LI PARFUMERIJI DOISTA NOVITETA?
Ne.
I možda je upravo to ono što danas otežava stvaranje.
Dugo je lansiranje parfema imalo nešto iznimno. Danas je novost postala ritam.
Nove kolekcije.
Nove koncentracije.
Nova izdanja.
Nove bočice.
Nove flanker verzije.
Nove kuće.
Parfem ostaje jedan od najdinamičnijih sektora ljepote, ali ta vitalnost stvara i golemu količinu konkurentskih ponuda.
Novost ponekad postaje sama sebi svrhom.
Ne želimo dodati parfem samo zato što marketinški kalendar kaže da je vrijeme.
To bi bilo relativno lako.
Stvoriti nešto što doista želimo nositi mnogo je teže.
JE LI OSAMNAEST MJESECI DOISTA DUGO ZA STVARANJE PARFEMA?
Ne nužno.
I ovdje se treba čuvati lakog pripovijedanja.
Dugo trajanje razvoja apsolutno ne jamči dobar parfem.
Osamnaest mjeseci ne čini formulu boljom kao čarolijom.
Ali vrijeme omogućuje nešto drugo.
Isprobati.
Odbaciti.
Vratiti se.
Ostaviti formulu nekoliko tjedana.
Ponovno je nanijeti.
Nositi je opet.
Zapitati se drži li ono što je zavelo pri prvom isprobavanju i nakon desetog dana.
Parfem se ne miriše samo na mirisnoj trakici tijekom sastanka.
On mora živjeti.
Kod nas sve što radimo moramo i sami poželjeti nositi.
Rose Graffiti je zahtijevao otprilike osamnaest mjeseci ne zato što smo unaprijed odlučili da je osamnaest mjeseci lijepa brojka za pričanje.
Zahtijevao ih je zato što projekt još nije pronašao svoj oblik.
ŠTO ZNAČI DATI PARFUMERU CARTE BLANCHE?
Taj se izraz lako koristi.
Ponekad i previše.
Za nas dati carte blanche znači nešto vrlo konkretno.
Parfumeru pričamo priču.
Možemo govoriti o mjestu.
O godini.
O slici.
O arhitektonskom materijalu.
O pjesmi.
O osjećaju.
Ali ne dajemo mu popis sastojaka koji bi trebali jamčiti uspjeh sljedećeg lansiranja.
Ne tražimo od njega da stavi neku sirovinu zato što dobro prolazi na društvenim mrežama.
Ne gradimo parfem na temelju popisa kućica za označavanje.
I ne tražimo od njega da zamijeni sirovinu koju smatra nužnom samo zato što njezina cijena smeta ciljanoj cijeni formule.
Parfumer raspolaže paletom koja mu je potrebna.
To ne znači da nismo prisutni u procesu.
Naprotiv.
Mirišemo.
Raspravljamo.
Nosimo.
Sumnjamo.
Ali od parfumera ne tražimo da nam da za pravo.
Tražimo da nas odvede onamo kamo možda ne bismo otišli sami.
S JEAN-CLAUDE ELLENA PROJEKT JE PROMIJENIO SMJER
Tu Rose Graffiti postaje zanimljiv.
Došli smo s pričom i nekim intuicijama.
Jean-Claude Ellena u njoj je vidio nešto drugo.
Zaustavio se na nečemu što je u Les Bains već bilo prisutno.
Freska.
Oblici.
Boje.
Grafička energija grafita u patiju, početkom 1980-ih.
Umjesto da projekt vratimo prema onome što smo isprva zamislili, odlučili smo slijediti tu intuiciju.
Lako je govoriti o kreativnoj slobodi dok parfumer ide točno u očekivanom smjeru.
Carte blanche zapravo počinje kada ti proturječi.
ZAŠTO RUŽA?
To je pitanje koje smo si mogli postaviti na vrlo marketinški način.
Vraća li se ruža u modu?
Je li dovoljno prepoznatljiva?
Je li dovoljno međunarodna?
Projekt se nije tako gradio.
Jean-Claude Ellena ružu je pretvorio u boju.
Ne pristojna ruža.
Ne starinska ruža zatvorena u vazu.
Ruža bačena na zid.
Marakuja donosi sjaj i kiselost.
Mandarina otvara kompoziciju.
Ruže Centifolia i Damascena čine njezino srce.
Rijedak mošus, čist i blago drvenast, produljuje parfem na koži.
Sirovina se, dakle, nije pojavila zato što nam je u kolekciji trebala „ruža“.
Pojavila se zato što je omogućila da se ispriča ova priča.
Ta nam se razlika čini ključnom.
RAZGOVARALI SMO O KNJIŽEVNOSTI, BOJAMA I GLAZBI
Velik dio razvoja odvijao se bez dugih tehničkih rasprava o formuli.
Razgovarali smo o ritmu.
O bojama.
O književnosti.
O glazbi.
O kontrastu.
O stavu.
To je ponekad teško objasniti kada se parfumerija zamišlja kao zbroj sirovina.
Ali parfem nije popis sastojaka.
Dva parfumera mogu raspolagati istim sirovinama i napisati dva parfema koji nemaju gotovo ništa zajedničko.
Važno je kako su one organizirane.
Tišina među njima.
Ono što se oduzme.
Brzina kojom se nota pojavljuje.
Prostor ostavljen drugoj.
Parfumerija je i pisanje.
To je vjerojatno jedan od razloga zašto nas je rad s Jean-Claude Ellena toliko zanimao.
TREBA LI UVIJEK SLIJEDITI PARFUMERA?
Ne.
Carte blanche nije odricanje.
Umjetnički direktor koji bi na sve rekao da ne bi bio od velike koristi.
Pomirisali smo brojne verzije.
Raspravljali smo o ravnoteži.
O voću.
O ruži.
O mošusu.
O onome što mora ostati.
O onome što mora nestati.
Razlika je negdje drugdje.
Ne pokušavamo sami nacrtati formulu.
Pokušavamo odlučiti priča li parfem još uvijek priču koju želimo ispričati.
To je dijalog.
A ponekad je najteža uloga priznati da je upravo stigla ideja bolja od tvoje.
JE LI VRIJEME JOŠ UVIJEK LUKSUZ?
U prvoj verziji ovog članka napisali smo da je naša definicija luksuza znati čekati.
Tako smo mislili.
I dalje tako mislimo.
Ali s jednom nijansom.
Uzeti osamnaest mjeseci nije luksuzno samo po sebi.
Odgađati lansiranje nije vrlina.
Vrijeme ima smisla samo ako nečemu služi.
Formuli.
Odluci.
Sumnji.
Promjeni smjera.
Inače sporost postaje samo još jedna marketinška poza.
Radije to kažemo drukčije:
luksuz je možda u tome da ne lansiraš dok nisi uvjeren.
To može potrajati šest mjeseci.
Osamnaest.
Ponekad i više.
Brojka na kraju i nije toliko važna.
JE LI ROSE GRAFFITI ZASLUŽIO POSTOJATI?
To je vjerojatno jedino pravo pitanje.
Od lansiranja 2026. Rose Graffiti dio je kolekcije Formes & Matières, uz, među ostalima, Oud Laqué, Damier i Raku.
Ta kolekcija polazi od oblika, motiva i materijala prisutnih u Les Bains i pretvara ih u mirisne osjete.
Rose Graffiti pretače uličnu fresku u parfem.
Slika postaje ruža.
Boja postaje voće.
Pokret postaje mošus.
To je vrlo osobit način građenja parfema.
Neće biti svačiji.
I upravo je u tome stvar.
Na tržištu kojem sigurno ne treba još jedna novost samo radi užitka da je ima, smatramo da parfem mora imati barem osobni razlog za postojanje.
Rose Graffiti nam ga je dao.
ZAŠTO ONDA STVORITI JOŠ JEDAN PARFEM?
Ne zato da zauzmemo teren.
Ne zato da godini dodamo još jedno lansiranje.
Ne zato što neka sirovina postaje trend.
Ne zato što je konkurent upravo lansirao svoju.
Stvoriti još jedan parfem može imati smisla kada se priča susretne s parfumerom i kada se pojavi nešto što ni jedno ni drugo nije u potpunosti predvidjelo.
Mislili smo da lansiramo novi parfem.
Jean-Claude Ellena natjerao nas je da se zapitamo zašto.
Odgovor je postao Rose Graffiti.
